Made in Holland

Odavno nisam sanjao ovako intezivno, odavno mi san nije bio tako stvaran...skoro pa se sjecam svakog detalja...

A sanjao sam nju. Moju veliku ljubav iz 94te...onu koju izgleda nisam smjeo imati. Bili smo zaljubljeni do usiju u onom strasnom ratnom vremenu. Upoznali smo se na nekom rodjendanu. Primjetio sam je cim je usla, no brzo sam nastavio sa onim cime sam bio zauzet. A bio sam i previse zauzet sa mojom gitarom, pjesmama, nekom takozvanom rakijom napravljenom od rize i nekih dodataka. Homemade danas bi rekli...

U jednom trenutku sam joj uhvatio osmijeh. Onaj veseli, siroki osmjeh. To me je natjeralo da je bolje pogledam. Imala je nesto sarmantno u sebi, nesto sto me je odmah privuklo i osvojilo. Nakon odredjenog vremena sam se sasvim slucajno nasao pored nje. Krenuli smo spontano pricati o muzici, zivotu i sl. Nakon 10 minuta sam imao osjecaj da je poznajem vec cijeli zivot. Poznajete taj osjecaj? E bas tako sam se osjecao. Nisam ni primjecivao kako me iz minute u minutu osvajala, mene tada jos blentavog nezrelog emotivnog dvadesetogodisnjaka. Ona je bila godinu i pol mladja od mene....u jednom trenutku sam cuo kako me zovu da sviram. Samo sam mahnuo rukom u smislu no way, omamljen tim trenutkom. Nije mi na pamet padalo da ustanem i odem od nje. Pricali smo tako o svemu i svacemu, smijali se kao blesavi, tu i tamo se dodirnuvsi, onako nevino i nespretno....Tako je i zavrsila ta vecer. Pravio sam se da nisam cuo kada mi je prijatelj, onako usput, rekao da ima momka vec godinu dana. Bio sam vec dovoljno omamljen, da negiram sve nepovoljne okolnosti vezane za nju :)))

Sljedece jutro sam shvatio da sam defiinitivno bio opaljen u glavu. Mislio sam samo na proslu vecer i na nju, i onaj njen osmijeh i pogled..nisam vjerovao da cemo se jos negdje sresti, sanse nisu bile velike...

No vidjeli smo se nakon toga jos mnogo, mnogo puta. Njena sestra je bila dobra prijateljica od moga prijatelja, pa su nam susreti bili sve cesci. Sljedeci put sam je vidio u gradu. Sreo sam je na nekoj pijaci kako kupuje neke sitnice za sebe. Otisli smo negdje u neku rupu na kaficu. To je bio neki improvizovani kafic, smjesten u podrumu zasticen od metaka i granata. Opet smo se smijali kao ludi, gledali, dugo gledali jedno drugo i pricali bez pocetka i kraja...bio sam i tad totalno omamljen kao i mnogo puta poslije toga...

Pa onda onaj odlazak u kino. Jurassic park, prvi dio. Od cijeloga filma se sjecam samo uvodne scene. Sjedili smo negdje u zadnjem redu, desno. Tu smo se i prvi put poljubili. Znali smo da nam to bas i nije pametno, no bilo je jace od nas. Od tog trenutka smo bili jedno drugom u zagrljaju, totalno zaboravljajuci svijet oko nas. I stvarno, stvarno se ne sjecam o cemu se radilo u tom filmu. Neki dinosaurusi...

Pa onda onaj rodjendan kod naseg prijatelja. Prijatelj je zivio na 10 km udaljenosti od centra u novom dijelu grada. Taj dan i vecer je pljustala kisa kao rijetko do tada. Trebali smo ici nekim busom koji je samo nocu vozio, zbog opasnosti od snajpera. No busa nije bilo ni na vidiku. Nas petero smo se nadali da ce se ipak pojaviti...no bus nije dosao. Ovo troje je htjelo da idemo nazad, kuci. Mi ne. Ovi su nas gledali kao dvoje budala, pitajuci se a kako mi to mislimo po ovome vremenu tamo stici...pa pjeske rekosmo...kao da je to najnormalnija stvar na svijetu da idemo po totalnom mraku, 10km poluplivajuci do naseg prijatelja. Samo je jedna stvar bila vazna..morali smo skupa biti tamo...morali...i naravno cijela ekipa nas je pratila, psujuci i smijuci se istovremeno. A nas dvoje....nista nam nije smetalo, ni da smo bili mokri do gole koze, ni onaj mrak...a umor, umor nismo ni osjecali. Tu vecer mi je rekla ,valjda misleci da spavam, dok smo lezali zagrljeni na nekom madracu, kada sam bio negdje izmedju sna i jave: sta da radim sa tobom...cuo sam je, zvucalo je nekako poluzabrinuto, nekako cudno. Nisam tada imao snage bilo sta da kazem...san je bio jaci...osjetio sam samo njene prste u svojoj kosi i njene usne na svojima...

Sljedeci dan me je otpratila do jedinice gdje sam taj dan morao strazariti. Ne moram ni spominjati da sam tih dana i mjeseci bio totalno izbezumljeno zaljubljen u nju. Znao sam da ima tog tipa, i da nije sretna i da ce ona to da prekine(to se i desilo malo kasnije)...znao sam da njeni roditelji ne bi odobrili nasu vezu, kao ni njena bliza familija....nisam znao sta da radim. Da prekinem ovaj san, da se vratim na zemlju...ili da nastavim na ovaj nacin.

Negdje 95te, godinu dana kasnije, kada je vec bilo izvjesno da cu uskoro moci da pobjegnem iz okupiranog grada, pitao sam je sta bi bilo sa nama kada bi recimo bili negdje vani..u nekoj stranoj zemlji...ona se onako sarmantno nasmijala, pogledala me i sve mi je bilo jasno. Sve. Nije trebala nista vise da mi kaze....

Koji mjesec kasnije sam napustio Sarajevo. Bio sam i previse obuzet problemima vezanim za moju novu zemlju, moj novi zivot, da bih mislio na nju. No ipak je bilo trenutaka kada bih pomislio na te dane. A prvih godina smo se cesto vidjali kada bih dolazio u posjetu u Sarajevo. I pokusao sam jos par puta da nesto napravim od nas, no budimo realni, nije bilo sanse. Rat je bio gotov, ona je studirala a ja sam bio u nekoj drugoj zemlji. Nisam imao namjeru da se vracam, a ni ona da napusta svoj rodni grad.

Poslovno je 98-e godine bila u Amsterdamu sa dvije prijateljice. Spavali su kod mene. Proveli smo se fenomenalno. Ostala je ista, sarmantna i nasmijana. Pricali smo o tim nekim drugim vremenima, i kako nam je eto izgleda bilo sudjeno da stvari idu na neki drugi nacin.
Od tada smo tu i tamo u kontaktu, odemo na kaficu kada sam u Sarajevu a i pisemo se preko maila. Nedavno je dobila kcerku, udala se. Nije htjela da me vidi proslo ljeto, da je ne zezam zbog velikog stomaka :))))

I eto sinoc je sanjam, kako setamo beskrajno dugo po Sarajevu, po nekim bastama sa puno, puno cvijeca...neko cudno drvece oko nas...i opet se smijemo ko blesavi, gledamo jedno drugo kao blesavo zaljubljeni tinejdjeri i samo na tren se zagrlimo, onako na sekund, pa opet nastavimo dalje...napisao sam joj mail o ovome, nasmijati ce se...cak sam joj i muza sanjao, kako je ostao kuci da cuva dijete...san kao san, nestvaran.

I dok ovo pisem, osjecam emocije kako tutnje kroz moju glavu i tijelo...bas cudno..kao da taj osjecaj od nekad u stvari nikad ni ne nestaje nego biva potisnut negdje u podsvijesti? I kako ga jedan san, izgleda, lako moze probuditi....

Nekad, godinu ili dvije prije rata, se pojavio jedan grafit u Sarajevu koji je neko onako preko noci ostavio Sarajlijama za uspomenu. I dan danas se sjetim njegovog sadrzaja i pomislim kako je mnogo istine u toj jednostavnoj recenici. Na zidu je pisalo:

"Ismijavajte glupost, da glupost ne bi postala vlast"

Eto pogledajte ovaj filmic ispod pa i sami zakljucite.




Ovakvo drustvo sa ovakvim neznalicama je lako upravljati. Ovi ljudi se rode, zive, umru a da i ne znaju gdje su zivjeli, u kakvoj drzavi i kakvom svijetu. Ovakve je lako lagati, manipulirati i varati. Jadna nam majka ako i mi postanemo ovakvi za koju godinu....

Jos uvijek se oporavljam od novogodisnjeg ludila. Ne pusta me onaj lijepi omamljeni osjecaj koji samo muzika, dobro drustvo, pice i sjajna klopa mogu stvoriti. Motivacija da jos vise sviram i pjevam samo je pojacan...nadam se da ce ova godina donijeti vise nastupa nego prosla.

Kako se ovdje samo prvi januar pika kao praznik, drugog sam vec morao da se gibam na posao.Srecom pa je na poslu mirnije, svi su nekako opusteniji nego obicno. Neki se zale da ih hvata januarska depresija prouzrokovana manjkom svjetlosti te cinjenicom da je decembar prosao(koji ovdje vazi kao najdrazi mjesec u godini). Ova godina bi za mene mogla da bude prekretnica na poslu. Da li cu nakon vise od 5 godina ostati u istom filmu, sa istom funkcijom ili cu se okrenuti necem sasvim novom? I jedna i druga opcija imaju svoje prednosti i mane. Zavisno od toga kako ce se management prema nama ponasati, odlucit cu da li da i dalje trpim tu nesposobnost, bezosjecajni pristup i amaterizam koji trenutno vlada. Ovdje je tendencija da menadjeri zauzimaju mjesta i tamo gdje ih najmanje ocekujes, npr socijalni rad, rad sa djecom i omladinom tj. u socijalnim sektorima. Posljedica je explozija birokracije iliti papirologije. Sve neke istrage, provjere, sve mora crno na bijelo. Posljedica? Da imamo manje vremena za rad sa nasim klijentima koji bi trebali da budu najvazniji. Najsmijesniji su trenutci kada nam objavljuju neke novosti ili promjene u nacinu rada. U 90% slucajeva te promjene nemaju veze sa poboljsanjem kvalitete rada nego sa nekim birokratskim sranjima. Kako samo lijepo upakiraju te gluposti, to je prosto nevjerovatno...no nas ne mogu preveslati pa smo odlucili ove godine vise akcija da vodimo protiv ovakvog stanja i ovakve politike.

Inace ovdje su glavna tema pregovori oko sastava nove vlade. Nakon sto je moja socijalisticka partija i pored gigantske pobjede ispala iz kombinacija za novu vladu, jedna mala krscanska partija je dosla na njeno mjesto. Sada pregovaraju socijal-demokrati, i dvije krscanske partije. Prva i istovremeno najveca od njih je sve samo ne krscanska. Ona je neoliberalna, asocijalna, nekrscanska, drugim rijecima odvratna. Ova CDA partija je vedrila i oblacila zadnjih godina zajedno sa fasistickom liberalnom partijom, koja je brat blizanac bushovim kaubojima,republikancima. Ova druga mala krscanska partija, krscanska unija, je socijalnija ali i konzervativnija(protiv homica, eutanazije, rada nedeljom i sl.) E sad kako ce se ove dvije partije sloziti jedna sa drugom plus sa socijalnima koji 4 godine pljuju po ovim drugima, ne znam. Kad bolje pomislim moja socijalisticka partija i nema sta da trazi sa ovim lazljivcima i prevrtljivcima. Iako je jedan od sest holandeza glasao za njih, bolje je biti jos malo u opoziciji.

Socijalisticka partija je inace za pravedniju raspodjelu bogatstava,protiv svih ratova, protiv Nato pakta, protiv ovakve globalizacije, uopste govoreci protiv ovakvog neravnopravnog, asocijalnog, hipokritskog i inog svijeta...to je partija koja je najaktivnija u holandiji, treca po broju clanova, a karakterisu je akcije za malog covjeka u njegovoj ulici, bloku ili naselju. To je i razlog zasto je toliko ljudi glasalo za nju.

Svim blogerima zelim sretnu novu godinu. Prije svega:

1. Zdravlja, srece, veselja i uspjeha na svakom zivotnom polju.

Ovom svijetu zelim:

1. Vise razumjevanja.
2. Vise tolerancije.
3. Vise opsteg obrazovanja/znanja.
4. Da vise ljudi otvori oci i otkrije pravu cud ovog nehumanog, bezosjecajnog, odvratnog, nemoralnog i beskrupuloznog kapitalistickog sistema u koji svi sve vise tonemo.
5. Dalji napredak ljevicara i socijalistickih ideja u svijetu(go go go juzna Amerika)
6. Ovoj ravnici vise ljudskosti, solidarnosti i osjecaja prema slabijima.
7. Manje mrtvih, unakazenih, nesretnih i siromasnih (kao posljedica tacke 4)


Sebi i svojima zelim:

1. Zdravlja, ljubavi, srece, veselja, sto vise pjevanja i sviranja.
2. Puno smijeha :)))))
3. Dalji poslovni napredak.
4. Definitivno politicko aktiviranje u mome mjestu stanovanja(prvi koraci su napravljeni u prosloj godini).
5. Da bude dobro kao i prethodnih godina.

Stvarno nemam razloga da zelim nesto specijalno za ovu godinu(hm mozda mozda neku bebicu hehe). Neka bude dobro kao i ove ali i prethodnih godina kada sam konstantno napredovao skoro na svim poljima. I mali napredak je dobar, samo neka je napredak. Najvaznije sto sebi zelim je da ostanem dosljedan svojim principima, ljudskosti, da budem solidaran i da gledam oko sebe i pomazem onima kojima to treba!

Docek nove je bio sjajan. Svirali smo u jednom restoranu, jelo se pilo i veselilo! Slike cu uskoro postaviti.

Jedna od vrucih tema ovih dana je i novi pasos, tj novo postavljeni uslovi za slike koje idu u isti.
Kao da ovo drustvo nema nikakvih drugih problema, vlada je odlucila da se malo zajebava na racun svojih gradjana. Smislili su na nagovor (a ko ga bi drugo nego) Amerikanaca novi pasos u kojem centralno mjesto zauzima chip koji sadrzi sve glavne informacije korisnika (moguce i kada ide na WC i koliko mu je prosjecno g.v.o hehe).
E sada nije chip taj koji je najveci problem nego novi propisi o izgledu slika. E sad evo tih novih propisa:

1. Slika je u boji.
2. Slika nije manipulirana i daje pravu boju osobe o kojoj se radi.
3. Slika je ostra.
4. Nije kopija.
5. Slika mora biti izradjena na specijalnom glatkom papiru.
6. Minimalna rezolucija je 400 nekih jedinica.
7. Pozadina mora biti svjetlosiva, ravna i jednako dobro osvjetljena.
8. Vidi se dovoljno kontrasta izmedju glave i pozadine
9. Glava mora stajati pravo, kao i oci i ramena...dakle ako je rame malo nagnuto na lijevo i desno, pogadjate, slika ne valja.
10. Osoba mora imati neutralan izraz lica (ne smije se smijati, niti veselo gledati !!!!)
11. Osoba mora direktno gledati u kameru sa zatvorenim ustima.
12. Glava mora da bude tacno u sredini slik.
13. Obadva uha se moraju vidjeti(osim za pokrivene muslimanke i hinduse)
14. Cijela slika mora imati iste nijanse svijetla..

Itd...

E sada ovako je islo u praksi:

Ljudi su masovno vracani sa saltera opstina jer im slike "nisu" zadovoljavale gore navedenim uslovima. Neki su vracani 2, 3 puta kod fotografa (za fotografske radnje su dosla zlatna vremena). I sada prikazuju izbezumljene ljude koji su odbijeni. Ljudi pokazuju slike i ne kontaju nista. Jednom covjeku je pola milimetra spusteno lijevo rame, jednoj zeni je par dlaka sa kose prekrilo jedno uho koje se i dalje jako dobro vidi. Neka zena ima 2 milimetra otvorena usta, neki drugi opet imaju prirodno veseo izraz lica(ne smiju se na slici), opet jedna zena nema "svijetlosivu" pozadinu itd. Da ne govorim da je svaka opstina na svoj nacin prevela sta se sve trazi.

I gledam sve ovo i ne mogu da vjerujem kako ljude mogu jebati u mozak. Pitam se sta je sljedece?

http://www.jutarnji.hr/nedjeljni_jutarnji/clanak/art-2006,9,2,italija_robovi,41163.jl

Kao i proslih godina i ove sam otisao u svoj rodni grad. To je vec postala ustaljena sema, prvo do Sarajeva pa na more te opet nazad jos koji dan u grad na Miljacki.

Jedan sam od onih koji je imao srecu da svjesno, dusom i tijelom dozivi prijeratno Sarajevo. Multireligijski, multietnicki a prije svega grad otvorenih I srdacnih ljudi. Grad u koji si mogao tek tako doci iz naajvece pripizdine te ostati I zivjeti kao da si tamo rodjen. Grad u kojem je u vecini kuca uvijek na stolu stajao “fildzan viska”(sto bi Zabranjeno pusenje reklo) ako bi neko kojim slucajem naletio.

Period 92-95 je sigurno bio za ovaj grad najtragicniji u proslome vijeku. Cak ni prvi ni drugi svjetski rat nisu imali toliki uticaj na sam grad kao te tragicne devedesete. Ne, ne radi se tu samo o rusenju zgrada, ulica niti o unistavanju suma I prirode. Ono najgore sto je strefilo taj grad je urbicid, ubistvo grada I skoro svega onoga sto je bilo gradsko u njemu. Ubijen je taj dobrocudni mentalitet ljudi, ubijeno je znanje tako sto su uceni ljudi zbrisali na sve strane (koji sad izmedju ostalog predaju na raznim poznatim univerzitetima sirom svijeta), otjerani su mladi perspektivni ljudi a ovi sto su ostali ubijeni su u pojam suludoscu ljudskog uma koji stvarno tih godina nije poznavao granice.
Negdje 94te kada se situacija po prvi put smirila na duze vrijeme zadan je zadnji udarac gradu. I ono malo umjetnika, muzicara, intelektualne mase sto je ostalo, dobilo je sansu da ode negdje daleko preko okeana. Sjecam se da sam negdje u zimu 94te sjeo, zbrojio i oduzeo te konacno shvatio da su mi skoro svi prijatelji iz srednje skole i prvog komsiluka otisli. Da je ostalo jos par ljudi. To je bio momenat kada sam shvatio da sam jedna od zadnjih budala koja je vjerovala da sve opet moze biti kao nekada i da ce to ludilo prestati i nestati kao neki ruzni san.

No naravno prevario sam se. Niti je ludilo stalo niti je sve to bio sam jedan ruzan san. Bila je to neka nova realnost koja se u nekoj drugoj formi nastavila razvijati I sve ove godine nakon rata. Ja sam srecom u zadnjim minutama uspio da zbrisem, da uhvatim zadnji voz iz tog besmisla.

I sve ove godine nakon rata, kada god odem dole uhvati me neka tuga. Prvo sam mislio da je od neke potistene nostalgije, pa onda da je to zbog rata, da je to neki normalni postratni period, da treba vremena itd. Kada sam sam sebe prestao da zavaravam shvatio sam da je To u stvari To. Novo Sarajevo.
Glavni grad drzave koju 50, 60% njenih gradjanja ne dozivljava kao svoju. Grad u koje je doselilo mnogo, jako mnogo ruralnog stanovnistva (da ne bude zabune, sve je to tuzno i jadno za te ljude bilo) koji su donijeli I svoje norme , vrijednosti, zakone I pravila. Grad koji I dalje ima dobre cevape I pitu ali zato jako malo vjere u samog sebe I svoje mogucnosti. Grad sa strasnom kolicinom pasivnosti I cekanja da neko drugi sve sredi I poboslja. Nekako ubijen u glavu, ono sistematski ubijan u pojam. Grad koji je izgubio svoju multietnicnost iako se neki zavaravaju da je jos ima. NEMA JE.
Dok su gradske kafane I bastice prepune lijepo obucenih ljudi, skoro da nigdje ne mozes sjesti a da ti prosjaci, cesto stariji I nemocni ljudi prilaze I ne traze novac. Kao sto mi rece jedan prijatelj, ne samo da te obuzme osjecaj krivice zato sto ti imas a oni ne, nego su najgori pogledi tih ljudi koji kao da “osudjuju”. Cesto sa pravom….
Najtuznije mi je bilo u kasnim nocnim satima sretati djecu od 3,4,5,6 godina kako prose na ulici. Kazu meni ljudi, pa cigani su, to uvijek rade. Niko ni da se pocese iza uha.
Ni djeca vise nisu svetinja, izgleda.

I pored obnovljenih zgrada I sve ljepsih ulica, nisam optimista u vezi moga rodnog grada. Vise napretka, zdravih ideja I perspektive sam vidio u nekim manjim mjestima Dalmacije nego u jednom tako velikom gradu. Ipak je sve do ljudi koji su nosioci dobroga ili zla.

Evo malo slika sa lijepoga Jadrana...

Nesto vise od cetiri sedmice sam bio na godisnjem. Nikada mi brze 30 dana nije proslo kao ove godine. A proslih sam se godina zalio kako mi vrijeme sporo prolazi...evo za pocetak par slika iz Sarajeva. Neke su komicne a od nekih ce te ogladniti...zagarantovano! Nakon njih ce da slijede slike sa mora...

Vijest dana je da je vlada pala. Ode Harry Potter po drugi put sa svojom vladom. Naime isti premijer je vec jednom morao da pakuje kofere, 2003ce kada ga je najmanja koalicijska partijac(ubijenog Pim Fortuyna) napustila nakon niza skandala. Ovaj put se sve odigralo na jos budalastiji nacin. Naime opet najmanja koalicijska partija D66 (nesto izmedju liberalista i socijalista) je izgubila povjerenje u vladu i napustila je istu u kojoj su bila dva njena ministra.
A sta se u stvari zbilo? Sve je pocelo prije nekoliko sedmica kada je parlamentarka Hirsi Ali javno izjavila da je lagala svoje ime, godinu rodjenja kao i izbjelicku pricu. O tome sam pisao negdje u maju. E tada je ministrica integracija Verdonk, inace teski desnicar, izjavila da ce joj oduzeti nacionalitet i pasos jer ga ni ne bi dobila da je istinu govorila. E onda je pocela igra povuci potegni, tj. da li je ministrica i prije znala da je ova lagala ili nije, a ako je znala zasto nije reagovala itd. Postoje i dokazi da je ona znala da je ova Hirsi lagala itd. Uglavnom prezivjela je teskom mukom ministrica parlamentarnu debatu i tada vec drugi zuti karton koji je dobila od stranaka.
Ovih dana se ispostavilo da je ministrica odlucila da Hirsi ipak zadrzi nacionalitet jer eto ko i nije ona bas lagala, bilo je tu i neke istine. Cak je i gospodja napisala pismo u kojem Hirsi sama sebe optuzuje za sve te lazi i frku u koju je cijeli parlament uvucen. I koji je Hirsi morala da potpise da bi zadrzala drzavljanstvo. Da bi, je li, ministrica ocistila svoju guzu i obraz. E to D66 nije mogao da proguta te su rekli svima ili ministrica odlazi (nakon treceg zutog kartona, kao i Simunic hehe) ili mi izlazimo iz vlade. O kakvom se djubretu od osobe radi govori cinjenica da ministrica nije htjela da odstupi a ni premijer, poznat po nadimku Harry Potter, nije smatrao potrebnim da ona ode. E onda je D66 rekao, e ako je tako onda mi odlazimo! I odose...kao i vlada.

A o kakvoj se vladi radilo govori cinjenica da je ista po podrsci stanovnistva bila najgora i najomrazenija od drugog svjetskog rata. Ovi su srusili u nekoliko godina sve ono na sta je Holandija bila ponosna: Kakvu takvu toleranciju, socijalni mir, zdravstveni sistem itd. Sada placam zdravstveno osigurnanje 102 eura mjesecno umjesto 25 eurica 2003-ce. za isti paket usluga, ako ne i gori. To je bila vlada koja je rusila mostove medju ljudima i zaostrila ionako posranu situaciju nastalu rusenjem WTC-a u New York-u.

Neka ih djavo nosi i nadam se da ce se socijalisti opet vratiti u vladu i parlament u vecini. Kakvi god i oni bili, ipak su mekaniji i humaniji od ovih dupelizaca amerike i njihovog sistema.

Novi izbori ce se odrzati u jesen ove godine.